Izuzeci od opšteg pravila povratka djeteta u mjesto boravka prije otmice prema konvenciji o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece

Postupak radi vraćanja nezakonito odvedenog ili zadržanog djeteta koje nema punih 16 godina vodi se prema odredbama Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece – Hag, 25. oktobar 1980. godine, koja se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuje kao dio domaćeg zakonodavstva.

Duh Konvencije je da se spriječi otmica djece, odnosno da se spriječi „legalizacija“ otmica, koja se vrši putem hitnog postupanja i putem naloga da se dijete vrati u mjesto svog posljednjeg (stalnog) boravišta, tj. u stanje prije otmice, kako bi se spriječio negativan uticaj otmice na dijete. Međutim, smisao Konvencije, pored borbe protiv otmica djece, jeste zaštita djece i njihovih osnovnih interesa.

Stoga, u interesu djeteta postoje i izuzeci od opšteg pravila povratka djeteta u mjesto boravka prije otmice, koji opravdavaju odluku kojom se odbija povratak djeteta, u prilog čega govori praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je u sličnim predmetima, koji su uključivali i primjenu odredaba Konvencije, zaključio da sud države kojoj je upućen zahtjev radi povratka djeteta mora istinski da uzme u obzir faktore koji mogu da predstavljaju izuzetak od nalaganje hitnog povratka, naročito ako ih je iznijela jedna od strana u postupku, konkretno strana koja se protivi vraćanju djeteta.

Imajući u vidu primjenu Konvencije, to znači da lice koje se protivi povratku djeteta mora da predoči dovoljno dokaza kojima će potkrijepiti navode o postojanju opasnosti, a naročito „ozbiljne“ opasnosti da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti, psihičkoj traumi i na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj.

Pri tome „ozbiljna opasnost“ ne obuhvata samo fizičku opasnost ili prihološku traumu, već i nepovoljan položaj ili „nepodnošljivu situaciju“, a to su situacije koje nadilaze ono što bi dijete moglo razumno da podnese. Sud države kojoj je upućen zahtjev nije dužan da naloži povratak djeteta ako lice, institucija ili drugo tijelo koje se suprostavlja njegovom povratku dokaže da lice koje se stara o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarilo pravo na staranje u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ili da se bilo saglasilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje.

Sud je dužan da uzme u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta dobijene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj se nalazi mjesto stalnog boravka djeteta.

Prilikom razmatranja okolnosti koje bi isključivale obavezu suda da naloži vraćanje djeteta, sud treba da se bavi i pitanjem uslova za život djeteta u državi, gdje bi se dijete „prema pravilu“ moralo hitno da vrati, te u tu svrhu pribaviti mišljenje nadležnog organa o uslovima za život djeteta u toj državi. Postupak pred sudom države u kojoj se dijete nalazi potrebno je pokrenuti u roku od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, a može i po isteku ovog roka, ukoliko se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini.

Povratak djeteta može se odbiti ako bi to predstavljalo kršenje osnovnih principa zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda države kojoj je upućen zahtjev.